Povijest tambure u Križevcima

autorica: Ivanka Konfic

Organizirano glazbeno poučavanje u Križevcima možemo pratiti od 1813. godine, kada je osnovan Glazbeni zavod.[1] Od 1856. godine to poučavanje je nastavljeno u Glazbenoj učioni, koja je djelovala pri Glavnoj školi. S objema tim obrazovnim institucijama (Glazbenim zavodom i Glavnom školom) čvrsto je bila povezana Gradska limena glazba.[2] U drugoj polovici 19. stoljeća osnovana su tri pjevačka društva: »Zvono«[3], »Slavulj« i »Kalnik«.[4] Aktivnosti Hrvatskog pjevačkog društva »Kalnik« traju do danas. Premda je pregled istraživanja glazbe u Križevcima tijekom 19. stoljeća dala Jelka Vukobratović,[5] o križevačkom glazbenom životu još uvijek je vrlo malo literature, zbog čega bi bilo izrazito korisno sastaviti monografiju o glazbi u Križevcima, gradu koji je itekako bogat kulturnom i glazbenom prošlošću i sadašnjošću.

Da bismo mogli govoriti o povijesti Tamburaškog orkestra Glazbene škole Alberta Štrige Križevci, najprije treba nešto reći o postanku današnje Glazbene škole Alberta Štrige Križevci, posebice zato jer su pojedini detalji povijesti Škole neodvojivo povezani s radom njezina Tamburaškog orkestra.

Prema zaključku gradskog Narodnog odbora, Muzička škola otvorena je 4. rujna 1945. godine u Domu kulture. U početku je imala pripremni i srednji stupanj, a nastava je trajala šest godina, odnosno četiri godine. Podučavalo se klavir i violinu. Od 1949. godine Školu je financirao kotarski Narodni odbor, a uz klavir i violinu podučavalo se i sviranje na violončelu, kao i na puhačkim instrumentima te na tamburama.

Za razvoj križevačkog glazbenog života uvelike je zaslužan Božidar Brozović, koji je u Križevce došao 1953. godine. Brozović je 1955. godine postao upravitelj Niže muzičke škole u Križevcima,[6] a obnovio je i rad mješovitog zbora Hrvatskog pjevačkog društva »Kalnik«, čiji je koncert održan 21. svibnja 1955. godine u Domu kulture povodom desete godišnjice oslobođenja grada Križevaca.[7] Istodobno, Brozović je započeo i s osnivanjem Tamburaškog orkestra, te s inicijativom da se kod križevačkog majstora Antuna Levaka Orkestru izrade novi instrumenti. Uz to, Brozović je bio i voditelj križevačkog Puhačkog orkestra, pri čemu je sam raspisivao note za pojedine instrumente i skladao kompozicije za Orkestar.[8] U školskoj godini 1960./1961. kao nastavni predmet uveo je gitaru. Tijekom 1965. godine Niža muzička škola prestala je biti samostalna te je započela djelovati u sklopu Narodnog sveučilišta, a od instrumenata su se, i to kao najpopularniji narodni instrumenti, najčešće podučavali harmonika i gitara. Krajem 1969. godine Nastavničko vijeće Škole donijelo je odluku o izdvajanju Glazbene škole iz Narodnog sveučilišta.[9] Odlukom Skupštine općine od 27. veljače 1970. godine osnovana je Osnovna muzička škola,[10] koja je dobila ime po poznatom ilircu Albertu Štrigi.[11] Za vršitelja dužnosti ravnatelja imenovan je Božidar Brozović, a ubrzo nakon njegove smrti ravnateljicom je postala Ivanka Konfic,[12] koja je na tom mjestu bila od svibnja 1970. do kolovoza 2005. godine.

Tijekom 1970. godine Školu je pohađalo šezdesetak učenika, koji su učili svirati harmoniku, gitaru i klavir. U to vrijeme Školu je s 50% sredstava financirala Općina, dok su preostalih 50% financirali roditelji učenika. U Školi su, uključujući i ravnateljicu, bila zaposlena tri učitelja. Razmišljajući o tome kako potaknuti učenike na pohađanje Glazbene škole, pa i o tome kako se nametnuti Gradu te kako prodrijeti u selo, koje baš i nije prihvaćalo dosadašnju Školu, u školskoj godini 1970./1971. uvedena je i poduka na tamburama, a u obliku slobodne aktivnosti za one učenike koji su već učili sviranje nekog drugog instrumenta. Zahvaljujući tome, osnovan je Tamburaški zbor, koji je dva puta tjedno po jedan školski sat polazilo četrnaest učenika, a vodio ga je Marijan Horvatić, učitelj gitare, koji je u Varaždinu završio teoretski odjel, uključujući tamburu kao obavezni narodni instrument.[13]. Članovi prvog Tamburaškog zbora bili su: Božica Gotić, Verica Imper, Zdravko Lovreković, Davor Konfic, Ivica Delač, Zdravko Nemet, Ratimir Ratković, Zoran Delić, Berislav Mokos i Stjepan Fortuna.

Nakon što je Horvatić otišao iz Škole, vođenje Tamburaškog zbora preuzeo je Ivan Flok, nastavnik muzike u Osnovnoj školi »Bratstvo-jedinstvo« Križevci.[14] Budući da se broj učenika u Tamburaškom zboru povećavao, Škola je posudila (na revers) tambure gradskih osnovnih škola i Hrvatskog pjevačkog društva »Kalnik«.

Na radnom mjestu učitelja gitare 1976. godine je s radom u Školi počeo njezin bivši učenik Stjepan Fortuna, koji je još uvijek bio učenik Srednje muzičke škole »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu. No, voditelj Tamburaškog orkestra Škole postao je nakon povratka s odsluženja vojnog roka.

Dakle, jesen 1978. godine može se smatrati razdobljem osnivanja Tamburaškog orkestra Glazbene škole, a Stjepan Fortuna njegovim prvim stalnim dirigentom. Općina Križevci tada je osigurala sredstva za kupnju 25 tambura Muzičke naklade. U Orkestru su bili zastupljeni svi instrumenti: bisernice, bračevi, bugarije, čela, čelovići, stojeća čela i berde. Premda to nisu bile najkvalitetnije tambure, nastavnici, ravnateljica i učenici Škole bili su sretni da imaju vlastite instrumente. Članovi Orkestra često su se mijenjali. Učenici su Tamburaški orkestar najčešće napuštali nakon završetka osnovne glazbene škole ili, pak, zbog toga što su srednjoškolsko obrazovanje stjecali izvan Križevaca. Istodobno, Orkestar je dopunjavan novoupisanim učenicima. Usprkos tome, budući da se sve češće nastupalo na općinskim smotrama, akademijama, školskim priredbama, a često se odlazilo i na nastupe u seoske osnovne škole, kao i na nastupe kod kulturnih i turističkih društava izvan Križevaca, izvedbe Orkestra su iz dana u dan postajale sve kvalitetnije.

Članovi prvog Tamburaškog orkestra bili su: Siniša Srečec, Antun Husinec, Domagoj Husinec, Miro Zdilar, Tomislav Sukalić, Mario Borčić, Nenad Grahovar, Mirela Budojević, Enisa Blašković, Valentina Lukačić, Tatjana Đuričić, Mladen Katalenić, Nenad Jovanović i Branko Pofuk.

Tamburaški orkestar nastupao je na svim priredbama Škole, na gradskim akademijama, na tamburaškim smotrama, kao i na priredbama u organizaciji društva »Naša djeca«.

Prvi nastupi Tamburaškog orkestra pod vodstvom Stjepana Fortune održani su 7. ožujka 1979. godine na priredbi Škole u Domu kulture[15] i 15. svibnja 1979. godine na proslavi Dana škole, također u Domu kulture.[16] Prvi »ozbiljniji« nastup Orkestra pred stručnom komisijom bio je na regionalnoj smotri u Đurđevcu 24. listopada 1982. godine. Članovi Orkestra dobili su sve pohvale stručne komisije, koja je bila u sastavu Julije Njikoš, Rajko Ećimović i Ivan Furić, uz preporuku da nabave kvalitetnije instrumente i pripreme se za Saveznu smotru u Osijeku.[17]

Zbog prigovora koji se odnosio na kvalitetu tambura, Škola je početkom školske godine 1988./1989. kod privatnog graditelja u Velikoj Gorici kupila 25 tambura. Novac je posuđen iz sredstava amortizacije svih križevačkih osnovnih škola, pri čemu se Glazbena škola obavezala da će ga vraćati iz financijskih sredstava koja će pristići u narednom razdoblju.

Prije toga, Škola se u više navrata snalazila tako što je instrumente posuđivala iz drugih škola i institucija. U jednom slučaju iz Osnovne škole »Maršal Tito«, zahvaljujući Josipu Crneku, ravnatelju Škole, i zahvaljujući kolegi Marijanu Ećimoviću, koji je u toj Školi imao jako dobar tamburaški orkestar, a u drugom slučaju iz bjelovarskog Omladinskog doma »Sedam sekretara SKOJ-a«, zahvaljujući Mirku Zemanu, direktoru Doma.

Budući da je u školskoj godini 1988./1989. usvojen novi nastavni  plan i  program za glavni predmet tamburu, u Školu je na glavni predmet tambure upisano trinaestero učenika. Uvedena je grupna nastava. Tijekom prve godine nastava je trajala dva školska sata tjedno, a održavala se u dvije grupe: prva grupa sastojala se od šest, a druga od sedam učenika. Riječ je o ovih trinaestero učenika: Sanda Brumen, Matija Crnčić, Senka Gašparec, Miroslav Gvozden, Marko Katana, Igor Kudeljnjak, Hrvoje Kukas, Mateja Raguž, Božidar Sabo, Damir Samovojska, Domagoj Tkalčec, Aleksandar Torre i Tomislav Tukša. Premda su se neki od njih brzo ispisali, neki su ipak završili osnovnu, a neki i cijelu srednju glazbenu školu. Nastavnik tambure bio im je Stjepan Fortuna.

Iako su tamburaši Škole kao solisti održali zapažene nastupe i osvojili brojne nagrade, ovom prilikom bit će spomenuti samo sporadično.

Uz stjecanje iskustva brojnim nastupima, voditelj Orkestra Stjepan Fortuna usavršavao se i na seminaru za učitelje tambure i za voditelje tamburaških orkestara u organizaciji Prosvjetnog sabora kulture te mu je dodijeljena Diploma voditelja tamburaških orkestara i učitelja tambure.[18] Na početku školske godine 1990./1991. osnovan je Komorni sastav tambura. Činili su ga sljedeći učenici: Igor Kudeljnjak, Tomislav Tukša, Dražen Skrba, Ivica Picig, Igor Zgrablić i Boris Zgrablić. Svoj prvi nastup imali su 4. prosinca 1990. godine.

Tamburaški orkestar svake godine povećava broj članova. Pritom razlikujemo »mali« Tamburaški orkestar, koji je sastavljen od svih polaznika glavnog predmeta tambura, te »veliki« Tamburaški orkestar, koji je sastavljen isključivo od najboljih učenika glavnog predmeta tambura.

U školskoj godini 1993./1994. iz Orkestra su proizašla dva nova komorna sastava: muški sastav Žute dunje i ženski sastav Križevčanke. U sastavu Žute dunje svirali su Dejan Dretar, Goran Golubić, Igor Kudeljnjak, Tomislav Tukša i Tomislav Toljan, a kasnije i Goran Hlebec, Ivica Picig te Stjepan Picig, dok su u sastavu Križevčanke svirale Ana Marija Tandara, Martina Valec, Ivana Toljan, Sanja Novosel, Elizabeta Sabolek, Martina Horvat Sanja Kohar, Sonja Mrnjavčić, Dijana Mijač i Kristina Budojević. Kao manji sastavi imali su brojne nastupe, primjerice na predstavljanjima, kao i na televiziji.

Početkom školske godine 1995./1996. Škola je od Ministarstva prosvjete i športa, a na preporuku Koprivničko-križevačke županije, dobila suglasnost za postepeno uvođenje programa srednje glazbene škole. Iste školske godine s radom je započeo teorijski odjel i odjel klavira, dok su se drugi odjeli uvodili postepeno od sljedeće školske godine. Škola je promijenila ime u Glazbena škola Alberta Štrige Križevci.

Školska godina 1997./1998. je za Tamburaški orkestar bila važna zbog nabave novih tambura. Veliki dio sredstava osiguralo je Ministarstvo prosvjete i športa (35.000,00 kuna), čime je realizirano obećanje Rudolfa Vouka, zamjenika ministrice Ljilje Vokić, još iz 1995. godine na proslavi 50. godišnjice Škole. Ostala sredstva osigurala je Škola. Tambure su izrađene u Velikoj Gorici kod majstora Ivana Đuretića, zatim u Osijeku kod Stevana Tatića, te u Vinkovcima kod Đure Zarića. Sveukupno je nabavljeno 45 instrumenata. S obzirom da interes za učenje sviranja tambure bio u porastu, na glavni predmet tambure upisivan je sve veći broj učenika. Školske godine 1997./1998. na odjelu tambure bilo je ukupno 76 učenika, pa su učitelj Stjepan Fortuna i učiteljica Gordana Božić imali punu satnicu nastave. Premda se nastava još uvijek izvodila grupno, bio je potreban još jedan nastavnik tambure. Svake godine bio je sve veći broj nastupa na priredbama, smotrama i natjecanjima. Budući da su učenici znanja brže stjecali na glavnom predmetu, njihovi rezultati bili su sve bolji.

Važne promjene uslijedile su i tijekom školske godine 2005./2006., kada je, nakon 35 godina uspješnog vođenja Škole, ravnateljicu Ivanku Konfic zamjenila Branka Špoljar, koja je nastavila sa započetim radom na području tambure. Te godine napokon je stiglo odobrenje Ministarstva za uvođenje glavnog predmeta tambure u Srednju školu. Inače, nastavu tambure u Srednjoj školi već je od prethodne školske godine kao vanjski suradnik izvodila Svetlana Krajna iz Zagreba, dok je od školske godine 2005./2006. nastavu tambure u 1. razredu preuzela i Gordana Božić. Tamburu u Srednjoj školi upisali su i učenici iz Vinkovaca i Vrbovca, koji su na natjecanjima postigli prve nagrade te su svoje daljnje školovanje željeli nastaviti upravo na tamburi.

Prema novom nastavnom planu i programu, predmet tambure dobio je individualnu satnicu od 1. razreda Osnovne glazbene škole. U Osnovnu školu upisano je 45 učenika, a u Srednju 17, i to ne samo iz Križevaca, već i iz Vrbovca, Koprivnice, Slatine te Vinkovaca.

Od školske godine 2006./2007. povećan je broj sati tambure u Srednjoj školi. Uz Stjepana Fortunu i Gordanu Božić, nastavu tambure izvodili su Ines Negro-Iličić i Igor Kudeljnjak, a od iduće školske godine, dakle od 2007./2008., i Vice Zirdum te Nikola Matulin.

Od siječnja 2008. godine vođenje Tamburaškog orkestra, kao i komorne glazbe preuzeo je Matija Fortuna, student Muzičke akademije, a kao zamjena za svojega oca Stjepana, koji je bio na bolovanju.

U svibnju 2009. godine, a nakon trideset godina rada i vođenja Tamburaškog orkestra, Stjepan Fortuna otišao je u mirovinu. Budući da je Škola imala teškoća s popunjavanjem njegova radnog mjesta, te godine nije održana proslava 30. godišnjice rada Tamburaškog orkestra.

Od školske godine 2009./2010. nastavu tambure, zatim Komorni sastav tambura u Osnovnoj glazbenoj školi i »mali« Tamburaški orkestar preuzeo je Mihael Konfic, bivši učenik Škole sa završenom srednjom glazbenom školom (teoretski odjel) i s desetogodišnjim sviranjem tambure. »Veliki« Tamburaški orkestar, kao i Komorni sastav tambura u Srednjoj glazbenoj školi vodio je Matija Fortuna.

Već školske godine 2010./2011. vođenje Tamburaškog orkestra i Komornog sastava tambura Srednje glazbene škole preuzeo je Igor Kudeljnjak. Osim toga, 2011. godine Gordana Božić, pročelnica tamburaškog odjela Škole i voditeljica Županijskog aktiva nastavnika tambure Gordana Božić, na ponos i uz pomoć Škole, kao i Poglavarstva grada Križevaca, te sponzore AR-tech d.o.o. i Gis improm d.o.o., objavila je zbirku Varijacije za bisernicu i brač u izdanju Music playa iz Zagreba.

• [1] O križevačkom Glazbenom zavodu početkom 19. stoljeća više vidi u: Branko Rakijaš, »Tragovi o postojanju Glazbenog zavoda u Križevcima početkom XIX stoljeća«, u: Željko Husinec, Križevački zbornik I (Križevci: Matica hrvatska, Ogranak Križevci, 1970), str. 159-164.
• [2] O počecima djelovanja križevačke limene glazbe više vidi u: Ottone Novosel, »Prilozi povijest gradske limene glazbe u Križevcima do 1982. godine«, Cris 7 (2005), str. 134-138.
• [3] O 40. obljetnici djelovanja »Zvona« vidi u: Dr. Fran S. Gundrum-Oriovčanin, Hrvatsko pjevačko društvo »Zvono« 1864.-1904. u Križevcu tečajem četrdeset godina: Jubilejski spis. (Križevac: Tisak Gust. Neuberga, 1904).
  
• [4] Renta Husinec, Petar Delić, To je Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik« (Križevci: Ogranak Matice hrvatske Križevci i Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik«, 1992).
  
• [5] Jelka Vukobratović, »Glazba u Križevcima u 19. stoljeću – pregled dosadašnjih istraživanja«, Cris 10 (2008), str. 111-114.
  
• [6] Rješenje br. 1225/1955-Križevci od 1. siječnja 1955.
  
• [7] Plakat od 21. svibnja 1955. godine čuva kćerka Senka Novosel.
  
• [8] Ostavština se nalazi kod Senke Novosel.
  
• [9] Spomenica Glazbene škole Alberta Štrige Križevci.
  
• [10] Rješenje o osnivanju Osnovne Muzičke škole Križevci, dokument br. 022-6/1970.
  
• [11] Više o Albertu Štrigi vidi u: Ivan Peklić, »Alberto Ognjan Štriga između opere, vinogradarstva i arhiva«, Cris 10 (2008), str. 58-73.
  
• [12] Rješenje o osnivanju Osnovne Muzičke škole Križevci, dokument br. 022-6/1970, članak 3.
  
• [13] Marijan Horvatić je bio član tada najboljeg varaždinskog orkestra, koji je vodio Milan Jadrošić.
  
• [14] Danas Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci.
  
• [15] Spomenica Glazbene škole Alberta Štrige Križevci.
  
• [16] Isto.
  
• [17] Isto.
  
• [18] Seminari za učitelje tambure i voditelje tamburaških orkestara održavali su se za vrijeme zimskih i ljetnih praznika u Dubrovniku, Zagrebu, Samoboru i Stubici, a držali su ih ovi profesori: Julije Njikoš, Vladimir Kranjčević, Adalbert Marković, Ivo Furić, Savo Vukosavljev, Rajko Ećimović i drugi.

Preuzeto iz: Ivanka Konfic, »Glazbena škola Alberta Štrige Križevci i njezin Tamburaški orkestar«, u: Ivanka Konfic, Lucija Konfic, Jelka Vukobratović, Tamburaški orkestar Glazbene škole Alberta Štrige Križevci (Zagreb – Križevci: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije / Glazbena škola Alberta Štrige Križevci, 2014), str. 31–39.

autorica: Jelka Vukobratović

U tekstu je obrađena arhivska građa i literatura o tamburaštvu u Križevcima. Prvi spomen tambure na križevačkom području datira iz 1869. godine i sadrži imena dvojice tamburaša iz Mičevca i Križevaca. Od kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, počinju se formirati i veći tamburaški sastavi, točnije zborovi.
U tom razdoblju tri najvažnija križevačka tamburaška zbora bila su okupljena unutar triju društava: studentskog društva «Plug», pjevačkog društva «Zvono» i Obrazovnog obrtno-radničkog društva «Kalnik». Osim tih društva, svoj tamburaški orkestar imala je i križevačka Učiteljska škola te mnoga Križevcima susjedna sela i općine. Razvoj tamburaštva u Križevcima usporediv je s razvojem tamburaštva u cijeloj Hrvatskoj i dokazuje bogatstvo aktivnosti koje ne zaostaju za drugim, većim gradovima.

Uvod

Josip Andrić, jedan od najvažnijih istraživača tambure, ustanovio je da je tambura bila zastupljena kod »raznih naroda bliskog Istoka, koji su ga onda sa svojim invazijama prenosili i na tlo južne Evrope: Arapi u Italiju i Španiju, Turci u Rusiju i Ukrajinu preko Kavkaza i Crnog mora, a zatim i na Balkan.«[1] Zbog svojeg dugog i tankog vrata te broja žica, kojih najčešće nije bilo više od dvije, preteča današnje tambure pritom se znatno razlikovala od svoje suvremene srodnice. Budući da je tambura isprva bila solistički instrument, početak njezine nove ere obilježilo je udruživanje više tambura u veće sastave, čime je tambura postala najpopularniji tradicijski instrument u Hrvatskoj. Razvoj sastava tambura (zborova, orkestara) nije rezultirao samo unapređenjem repertoarnih mogućnosti, već je potaknuo i tehnički napredak tog instrumenta. Zbog postojanja potrebe za različitim dionicama, tambure su morale »pokrivati« registre od basovskog do sopranskog. Udruživanje tambura u sastave najvjerojatnije je počelo potkraj 18. stoljeća, a po uzoru na, kako ističe Josip Andrić, djelovanje »bačkih ciganskih kapela.«[2] Prvim hrvatskim građanskim tamburaškim društvom smatra se društvo kojeg je 1847. godine u Osijeku osnovao Pajo Kolarić. Međutim, Miroslava Hadžihusejnović-Valašek upozorila je na postojanje i drugih tamburaških sastava u Slavoniji »u vrijeme ili neposredno prije Paje Kolarića«[3] te istaknula da je Kolarić »uzdignut na povijesno postolje, jer je njegov tamburaški zbor prvi o kome postoje podaci.«[4] Osim romskih sastava iz Bačke, koje je u historijskom pregledu tamburaške glazbe spomenuo Andrić, na nastajanje Kolarićeva i drugih sličnih tamburaških društava uvelike je utjecao Ilirski preporod, odnosno ilirska »postignuća« koja su se, prema mišljenju Mihaela Ferića, pokazala »ključnima i za određivanje buduće prirode tamburaške glazbe.«[5] Naime, Ilirski preporod je svoje ideje o nacionalnom glazbenom stilu pokušavao izgraditi na tada još uvijek slabo istraženoj hrvatskoj tradicijskoj glazbi, čime je prema njoj usmjerio znatnu pozornost javnosti. Time je možda i potaknuo hrvatsko građanstvo na sviranje tambure. Polovica 19. stoljeća tako je postala prijelomnom za povijest tambure, i to ne samo zbog udruživanja u veće sastave, kao ni samo zbog promjena u izgledu te konstrukciji instrumenta, već i zbog toga što je tambura postala priznata u svim slojevima hrvatskoga društva. Tada nastali tamburaški sastavi su se dalje razvijali, pa Ruža Bonifačić u svojem članku »Uloga rodoljubnih pjesama i tamburaške glazbe u Hrvatskoj početkom 1990-ih« nudi podjelu tamburaških sastava i orkestara na tri usmjerenja. Prva dva usmjerenja, koja je nazvala »folklorni tamburaški sastavi« i »amaterski tamburaški sastavi/orkestri«, nastala su u 19. stoljeću, dok je treće usmjerenje, koje je nazvala profesionalni, gradski, glazbeno školovani orkestri, nastalo sredinom 20. stoljeća.[6]

Dokaz o porastu popularnosti tambure u ruralnim krajevima je, pak, taj da je ona krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća u nekim hrvatskim krajevima preuzela ulogu drugih dotad dominantnih tradicijskih instrumenata, primjerice gajdi i dvojnica, koje je ponegdje u potpunosti potisnula iz upotrebe. O tome je 1933. godine u članku »Kako se grade dangubice i druge tamburice« izvijestio i Božidar Širola, zapisavši da su početkom stoljeća tamburaški sastavi u Zagorju počeli potiskivati i »guslare«, mješovite sastave s gudaćim, ponekad i puhaćim instrumentima i basom, dakle sastave koji su do pojave tamburaških držali primat u popularnosti.[7] S obzirom na oskudicu izvora o povijesti tambure, vrijedno je istaknuti i to da je svoj doprinos u istraživanju povijesti tambure dao i križevački liječnik Fran Gundrum Oriovčanin. Naime, iz njegova djela Tambura u Carigradu, koje je objavljeno 1909. godine, doznajemo i to da je u Carigradu tijekom 16. stoljeća tambura bila »poznato glazbalo« koje su, pretpostavlja Gundrum, svirala djeca koja su u Tursku dovedena iz balkanskih zemalja, posebice iz Bosne i Srbije.[8] Od ostalih radova, svakako treba istaknuti i »Prilog za povjest glasbe južnoslovjenske« Franje Ksavera Kuhača koji predstavlja jedan od najranijih pokušaja pisanja o povijesti tambure. Kuhačeva teza iz tog rada, koja glasi da su upravo »Slovjeni oni, koji tanburu iz pradomovine svoje donieše i drugim narodom podadoše«,[9] drugdje je, međutim, osporavana. Primjerice, Miroslava Hadžihusejnović-Valašek je ustvrdila da je ta teza nastala »u njemu svojstvenom prohrvatskom/proslavenskom nastojanju«.[10]

Prije osnivanja tamburaških zborova, kako su se sastavi tambura najčešće nazivali u 19. stoljeću, povijest tambure i njezinih svirača dokumentirana je tek rijetko. Glazba za tambure počela se zapisivati i skladati tek u drugoj polovici i krajem 19. stoljeća. Prije toga se, kao i u slučaju ostale tradicijske glazbe, zasnivala na usmenoj predaji. Podaci o sviračima, zatim opisi prigoda u kojima je tambura svirana, kao i materijalni nalazi tambura, rijetki su, ali dragocjeni. U Guslama, jednom od prvih hrvatskih glazbenih časopisa, koji je izlazio samo tijekom 1892. godine, autor članka »Nešto o tamburanju«, a koji je potpisan kao M. M., ovako je opisao razvoj tambure u 19. stoljeću:

»Još prije desetak godina bavili su se tamburom samo seoski momci, kojim je ona osim frule i gajda bila najmilija dokolica; osim njih bavili su se njom samo još djaci i brijači, ali svim tim rabila je tambura samo kao samica ili najviše za pratnju kod pjevanja. Sborova bilo je malo, i to samo u gradovih Slavonije, Bačke i Banata. Tamo bi se sastajali radnici — većinom zidari i brice — da se nakon mučnog dnevnog rada vježbaju u tamburanju sve samih `varoških pjesama’, kojim je porietlo većom stranom valjalo tražiti u tudjini. Čisto narodno glasbenoj umjetnosti malo su ti ljudi hasnili. Tek u zimi godine 1883. sastalo se je na zagrebačkom sveučilištu dvanaest sveučilišnih gradjana, da u krilu obstojalog pjevačkog društva `Hrvatska lira’ pokušaju nebi li se tambura dala i na umjetniji način gojiti.«[11]

Dakle, tambura se kao solističko glazbalo najprije svirala po selima, potom su je počeli svirati radnici, koji su, izvodeći »varoške pjesme«, osnivali zborove, a onda i studenti, koji su tamburaški repertoar usmjerili prema umjetničkoj glazbi. Pritom naglašavam da je, a zbog nedostatka podataka, u istraživanju povijesti tambure najproblematičnije razdoblje prije osnivanja organiziranih društava. Taj problem prisutan je i na nacionalnoj i na lokalnoj razini. Prikaz povijesti tambure u Križevcima zato ću započeti od podataka o prvim križevačkim tamburaškim zborovima i društvima, nakon čega ću izdvojiti i tragove podataka o povijesti tambure u Križevcima prije osnutka tih društava. Upravo će takav pristup dodatno osnažiti tvrdnju da je osnivanje tamburaških sastava nužno moralo izrasti iz već postojeće tradicije sviranja solističke tambure.

Većina autora radova o povijesti tambure ističe važnost 1883. godine, kada je Mijo Majer, učenik Paje Kolarića, osnovao tamburaško društvo »Hrvatska lira« u Zagrebu. Iz monografije Tambura u Hrvata Siniše Leopolda, tako doznajemo i to da je »Hrvatska lira« bila »prvi tamburaški zbor s dirigentom, sastavljen uglavnom od studenata«.[12]

No, čini se da je u Križevcima studentski tamburaški zbor postojao i prije 1883. godine. Osnovan je 1872. godine u sklopu »Pluga«: društva slušatelja (polaznika) Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima.

Tamburaški zbor »Pluga«

Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima postojalo je još od 1860. godine, a društvo »Plug« se pod okriljem Učilišta bavilo brojnim aktivnostima, primjerice, pribavljanjem i čitanjem stručnih časopisa, pisanjem članaka te humanitarnim, literarnim i glazbenim aktivnostima. Kao što doznajemo iz Izvještaja Kr. srednje gospodarske škole u Križevcima za godine 1923.-24., 1924.-25. i 1925.-26., njegova svrha bila je »da svojim članovima poda priliku vježbanja u pojedinim granama poljoprivrednih nauka i da im dade nevinu zabavu u čitanju lijepe knjige, pjevanju i glazbi.«[13] No, na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima nezavisno je djelovalo i pjevačko društvo »Slavulj«, koje je osnovano tijekom školske godine 1879./1880., a koje je kasnije priključeno »Plugu«. Inače, iz spomenutog Izvještaja doznajemo i to da se u »Plugu« velika pažnja posvećivala humanitarnoj djelatnosti, pa su njegovi članovi svake godine za javnost organizirali »po jednu ili dvije zabave sa svrhom, da čistim prihodom od tih zabava pomognu `Društvo za potporu siromašnih đaka’«.[14] Glazbene djelatnosti »Pluga« nerijetko su se odvijale istodobno s humanitarnima, budući da je, kao što stoji u Izvještaju, »zadaća priređivanja zabava« spadala u »djelokrug posebnih, unutar kluba organizovanih sekcija: tamburaške, pjevačke i diletantske.«[15] Premda u Izvještaju nema podatka o godini osnivanja tamburaške sekcije, nedvojbeno je da je ona bila sastavnim dijelom »Pluga«. Pritom se može pretpostaviti da je bila osnovana na samom početku njegova djelovanja. Naime, u monografiji Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima iz 1995. godine, koju su napisali Renata Husinec i Petar Delić, stoji da je »Plug« i prije osnivanja pjevačkog društva »Slavulj«, dakle prije školske godine 1879./1880., »imao svoj tamburaški sastav«.[16] Premda nisam imala uvid u članstvo te strukturu »Plugova« tamburaškog zbora, moguće je da su, kao i, uostalom, u »Hrvatskoj liri«, prve tamburaše »Pluga« činili slavonski studenti. Naime, brojni slušatelji Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima bili su iz Slavonije. Štoviše, prva dva predsjednika »Pluga« bili su Slavonci: Pajo (Pavao) Barišić iz Londžice i Vaso Maučević iz Osijeka.[17] Osim toga, a o čemu je 2011. godine u svojoj monografiji Povijest tambure i tamburaške glazbe izvijestio Julije Njikoš, u vrijeme osnivanja križevačkog »Pluga« u Osijeku je već djelovalo nekoliko učeničkih tamburaških zborova.[18] Moguće je stoga da su i neki od slušatelja Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima koji su svirali u tamburaškom zboru »Pluga« bili bivši članovi osječkih đačkih tamburaških društava.

Na dvama programima koncerata tamburaškog zbora »Pluga« iz 1906. i 1907. godine, koji se čuvaju u Gradskom muzeju Križevci, kao zborovođa tamburaškog zbora naveden je Ernest(o) Wolf. Prije njega, a što doznajemo iz monografije Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, zborovođa je bio kapelan Josip Barberić, čije se ime na programima spominje još od 1902. godine.[19] U istoj monografiji zabilježeno je i to da je Wolf bio slušatelj Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, a zborovođom je, kao i Zlatko Vučenović te Franjo Keglević, postao »poslije kapelana Josipa Barberića«[20] Posljednji koncertni program koji je sačuvan u arhivu Gradskog muzeja Križevci u kojem se spominje tamburaški zbor »Pluga«, datira iz 1924. godine, kada je organizirano »Svečano veče« povodom 50. godišnjice osnivanja »Pluga«. Nakon te godine nema podataka o djelovanju tamburaškog zbora »Pluga«, no ono se svakako nije odvijalo nakon 1942. godine, kada je aktualna vlast ukinula cjelokupno studentsko društvo »Plug«.[21]

Tamburaški zbor »Zvona«

S djelovanjem »Pluga« donekle je bio povezan i tamburaški zbor najstarijeg križevačkog pjevačkog društva »Zvono«. To pjevačko društvo osnovano je još 1863. godine, a od 1890. se u njihovim zapisnicima počinje spominjati i tamburaški zbor. Fran Gundrum, jedan od predsjednika »Zvona«, ovako je u svojem spisu, koji je objavljen 1904. godine povodom četrdesete obljetnice »Zvona«, opisao osnivanje tog tamburaškog zbora:

»Kako se tamburaštvo po Hrvatskoj sve to više razmahalo, nije moglo niti `Zvono’ inako, nego glede toga pitanja malko promisliti. Predsjednik je stvar razložio time, `što manji gradovi, te njihova družtva goje našu tamburu, pa zašto bi mi kao gradjani najstarijeg hrvatskog grada zaostali za drugimi? On (Dr. Derenčin) je već sakupio dovoljan broj tamburaša i pita da li je slavna skupština voljna za nabavu tambura votirati 120 for. iz društvene blagajne?’ I skupština je u načelu primila predlog predsjednikov glede ustrojenja toga zbora, a ostalo neka poduzme odbor (t. 9.).«[22]

Iz Gundumova spisa doznajemo i to da je godinu dana nakon djelovanja tamburaškog zbora pjevačkog društva »Zvono«, dakle 1891., tadašnji potpredsjednik »Zvona« Skupštini podastro prvi izvještaj o aktivnostima tamburaškog zbora, u kojem je iznio i impresivnu brojku o 32 člana, koji su tijekom te godine djelovali u zboru:

»Glede tamburaškog zbora izvješćuje 1891. u XVIII. glavnoj skupštini (11. ožujka) u prisuću 14 članova podpredsjednik, da se je u krilu ovoga društva ustrojio tamburaški zbor, te je za nabavu tamburica izdano 120 for. Još izvješćuje, da je tečajem godine bilo 32 člana, od kojih je pod konac ostalo 25. Marljivo se vježbalo (t. 2).«[23]

Budući da izvorna knjiga zapisnika »Zvona«, koja se čuva u Gradskom muzeju Križevci, ne sadrži podatak o tome da je tamburaški zbor tijekom 1891. godine imao 32 člana, moguće je da je Gundrum imao uvid u detaljniji zapisnik ili da je taj podatak doznao usmenim putem. U svakom slučaju, vodstvo »Zvona« je 1891. godine promijenjeno te je, nakon prevladavanja poteškoća sa sastavljanjem novoga odbora i imenovanjem novoga predsjednika, bilo potrebno obnoviti i djelovanje tamburaškog zbora. Da je u sklopu »Zvona« bilo potrebno »oživotvoriti i tamburaški sbor«, svjedoči Zapisnik s izvanredne skupštine Društva održane 3. rujna 1891. godine, iz kojeg doznajemo i, primjerice, to da će Josip Derenčin, dotadašnji predsjednik »Zvona«, omogućiti članovima zbora održavanje proba u svojem stanu:

»… da bi se možebiti i marom sadanjeg g: predsjednika moglo opeta da oživotvori i tamburaški sbor, u pjevačkom družtvu; on [Derenčin] obećava, da će rado g: clanovam dati iste pogodnosti, koje su i dosada imali t.j: da se u njegovom stanu, pošto družtvo takovog nema, mogu i nadalje pokusi držati, pak će i sam u koliko mu to njegove težke liečnićke dužnosti [budu] dozvoljavale družtvo podupirati, naglasujuć, da mu je to što više dužnost, što je baš bio on začetnikom te ideje.«[24]

Dakle, djelovanje tamburaškog zbora bilo je uvelike vezano uz Josipa Derenčina. Ne samo da je pokrenuo inicijativu za njegovim osnivanjem i sredstvima Društva kupio instrumente, nego je dozvolio čak i to da se u njegovu stanu održavaju probe. Vjerojatno su zbog toga tambure i bile čuvane u njegovu stanu, budući da je na istoj sjednici zaključeno »da tamburice ostanu i nadalje u čuvarstvu kod veleuč. g. Dr. Derenčina«.[25] Međutim, prevelika ovisnost zbora o Derenčinu ubrzo se pokazala problematičnom. Naime, na sjednici održanoj 30. siječnja 1892. godine donijeta je odluka da Derenčin »u roku od 8 dana ili izviesti o radu svoga tamburaškoga sbora, ili da uzalud bačeni novac vrati, a tambure sebi zadrži, pošto ih on i onako rabi u svoje privatne svrhe«.[26] Na sljedeću sjednicu, onu koja je održana 9. veljače 1892. godine, pristigao je odgovor očigledno uvrijeđenog Derenčina. U njemu stoji i to da će on »ako Družt’ vo tambure nepreuzme za 48 satih, dati iste sudbenim putem odpremiti kot: oblasti u pohranu na trošak Družtveni«.[27] Budući da Društvo nije željelo preuzeti instrumente, zaključeno je da tambure i nadalje ostaju kod Derenčina, »a on neka druztvu ili novac vrati ili će ga družtvo tužiti«.[28]

Tako je djelovanje ovog tamburaškog zbora bilo ugroženo već u samom početku, čemu su dijelom doprinijeli i međuljudski odnosi u Društvu. Budući da društvo »Zvono« nije imalo uspjeha u pokretanju i održavanju vlastitog tamburaškog zbora, svoje tambure dalo je na posudbu tamburaškom zboru »Pluga«. Međutim, zla kob tamburaškog zbora »Zvona« zadesila je i njihove tambure, jer je na odborskom sijelu »Zvona« održanom 1900. godine bilo govora o raspadu tamburaškog zbora »Pluga« i gubitku tambura. Tom prilikom zatražen je i izvještaj o dugu vezanom uz posudbu tambura, pa iz zapisnika doznajemo da se »đačko tamburaško društvo raspalo«, dok su tambure »raznešene koje kuda.«[29]

U zapisnicima sjednica pjevačkog društva »Zvono« uočljiva je kronološka nedosljednost. S jedne strane, Društvo je 1892. godine od Derenčina tražilo da vrati tambure koje je koristio »u svoje privatne svrhe«, dok je, s druge strane, izvijestilo da su tambure od 1891. godine bile na posudbi »Plugu«. Za navedenu nedosljednost moguće je ponuditi dva objašnjenja. Jedno od njih bilo bi da su tambure možda bile povremeno iznajmljivane »Plugu« još onda kada se u »Zvonu« nastojao održati tamburaški zbor, dok bi drugo bilo da je Derenčin zadržao samo tambure koje nisu bile posuđene »Plugu«, pa su upravo te tambure bile predmetom njegova spora s Društvom. Da ipak nije bilo sve tako crno kao što bi se moglo zaključiti iz čitanja zapisniU, potvrđuje program jednog koncerta iz 1898. godine, a iz kojeg doznajemo da su tamburaški zborovi »Pluga« i »Zvona« imali zajednički nastup. Dakle, suradnja između ta dva zbora postojala je tijekom tog desetljeća. Također, a što doznajemo iz drugih programa koncerata koji se čuvaju u križevačkom Gradskom muzeju, djelovanje tamburaškog zbora »Pluga« nastavljeno je do dvadesetih godina 20. stoljeća. Štoviše, jedan koncertni program iz 1900. godine, dakle iste godine kada se dogodio navodni raspad, svjedoči o održanom koncertu tamburaškog zbora »Pluga« u Narodnoj čitaonici. No, nesretni tamburaški zbor »Zvona« se nakon 1898. godine više uopće ne spominje, bilo na koncertnim programima bilo u zapisnicima Društva, koji su vođeni do 1912. godine, kada je djelatnost »Zvona« vjerojatno oslabila ili čak potpuno prestala.

Tamburaški zborovi »Kalnika«

Treći križevački tamburaški zbor osnovan je 1901. godine. Riječ je o zboru Obrazovno obrtno-radničkog društva »Kalnik«, pjevačkog društva koje je utemeljeno 1899. godine. Budući da je tadašnji običaj nalagao da se druženje nakon koncerata nastavi plesom, križevačka pjevačka društva »Kalnik« i »Zvono« surađivala su s gradskom glazbom zbog instrumentalne potpore na koncertima i plesu. Jedan od motiva zbog kojeg je pjevačko društvo »Kalnik« osnovalo tamburaški zbor bio je financijski, a da bi, kao što u svojoj knjizi To je Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik« iz 1992. godine izvještavaju Renata Husinec i Petar Delić, smanjilo »financijske izdatke za sviranje gradske glazbe na koncertima i zabavama«.[30] Rukopisna Blagajnička knjiga radničko-obrtnog naobrazbenog družtva, koja se čuva u Gradskom muzeju Križevci, potvrđuje da je 1899. i 1900. godine gradska glazba za potrebe zabava nakon koncerata angažirana po tri puta tijekom svake godine.[31] Iz istog izvora doznajemo i točan datum kupnje tambura: 13. travnja 1901. godine.[32] Taj trošak iznosio je sveukupno 197 kruna i 92 filira.[33] U društvu »Kalnik« je i prije osnivanja tamburaškog zbora bilo članova koji su znali svirati tamburu. O tome svjedoči jedan od zapisnika sjednica Društva, u kojem stoji da su, kao što izvještavaju Husinec i Delić, prvi članovi tamburaškog zbora bili oni »koji su već znali nešto svirati«.[34]

Samo godinu dana kasnije, dakle 1902., »Kalnik« je osnovao i ženski tamburaški zbor, koji je održavao i samostalne koncerte. O tome da su još u 19. stoljeću i žene svirale tamburu, saznajemo iz članka »O tanburaških družinah i o ugodbi tanburice« Franje Kuhača, koji je poticao žene na bavljenje tim instrumentom.[35] Ženski tamburaški zbor »Kalnika« je, što se može zaključiti iz uvida u koncertne programe, unutar Društva imao određenu autonomiju. Naime, ime pjevačkog društva »Kalnik« uopće nije spomenuto na nekima od programa koncerata koje je taj zbor organizirao. Na dvama programima koji se čuvaju u arhivu Gradskog muzeja Križevci, onom iz 1903. i onom iz 1905. godine, jednom je naveden »Tamburaško pjevački«, a jednom »Pjevačko-tamburaški zbor križevačkih gospojica«.

Za prvog tamburaškog zborovođu muškoga zbora izabran je Franjo Presker, a uz, kao što doznajemo iz djela To je Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik«, »pokroviteljstvo i nadziranje velečasnog gosp. Josipa Barbarića«,[36] koji je, podsjećam, u to vrijeme vodio tamburaški zbor »Pluga«. Kao što se može iščitati iz tiskanih koncertnih programa »Kalnika«, Presker je za tamburaški zbor pisao i aranžmane, a zborovođom je ostao punih dvadeset godina, točnije do svoje smrti 1921. godine, kada zborovođom postaje Matija Pajor, dok je dirigent ženskog tamburaškog zbora u jednom periodu bio Kreško Šklebar.[37] Husinec i Delić ističu da je tamburaški zbor bio »dobro uvježban« i da je već 1903. godine održao svoj prvi samostalni koncert, premda je bilo uobičajeno da se na koncertima Društva izmjenjuju pjevački i tamburaški zbor.[38] Sljedeće, 1904. godine »Kalnik« je donio odluku da Ludvig Dragustin, jedan od svirača u Društvu, podučava početnike, koji su se nakon svladavanja osnova trebali priključiti zboru. Riječ je o možda prvoj organiziranoj nastavi tambure u Križevcima.

Budući da su dobili zasebne prostorije za vježbanje, 1932. godine došlo je do odvajanja tamburaškog i pjevačkog zbora. No, tijekom tridesetih godina 20. stoljeća, a što se može doznati iz zapisnika i programa koncerata, kontinuitet rada tamburaškog orkestra uvelike je narušen. Razlog tome nedvojbeno je bila i teška ekonomska te financijska situacija, kao i društvene promjene, koje su u nekoliko navrata ugrozile postojanje cjelokupnog Društva, prisilivši ga da svoja vrata otvori i građanstvu, primoravši ga time da promijeni i osuvremeni svoja pravila. Neprestani problemi koji su se odnosili na održavanje njegova postojanja, Društvo su, kao što izvještavaju Husinec i Delić, doveli do toga da je od 1940. godine ponovno postojao »samo muški zbor«.[39] Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata »Kalnik« nije uopće djelovao, a nakon nastavka svojega rada obnovio je tamburašku sekciju, pa čak i osnovao komorni simfonijski orkestar. Međutim, budući da nisu spominjani u kasnijim
zapisnicima Društva, tamburaška sekcija i komorni simfonijski orkestar nisu dugo djelovali.

Uz to, moguće je da je došlo i do promjene glazbenih preferencija publike. Naime, Husinec i Delić izvještavaju da još 1934. godine nakon koncerta pjevačkog društva »Kalnik«, ples u Velikoj dvorani Hrvatskog doma nisu pratili ni tamburaški zbor, kao ni gradska limena glazba, već jazz sastav iz Zagreba.[40] U svakom slučaju, oslabljeno djelovanje koje je tamburaški zbor Društva obilježilo tridesetih godina, sljedećeg je desetljeća, dakle četrdesetih godina 20. stoljeća, potpuno zamrlo. Ali, u vrijeme kada u »Kalniku« dolazi do odumiranja tamburaškog zbora, sve su brojnije inicijative križevačke Gimnazije o osnivanju tamburaškog orkestra. O tome također svjedoči djelo To je Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik«, u kojem je zabilježeno da u zapisniku sjednice »Kalnika« iz 1933. godine stoji da je Odbor dozvolio tajniku »da stupi u vezu sa Zvonkom Freslom, maturantom Gimnazije koji je želio osnovati tamburaški zbor.«[41] Iz spomenuta djela doznajemo da ta inicijativa ipak nije zaživjela. Naime, 1934. godine Vasilije Davosir, zborovođa pjevačkog zbora »Kalnika«, predlaže »da se osnuje tamburaški zbor od mladeži osnovne škole i gimnazijalaca i da se uputi zahtjev školama za dozvolu.«[42] Nastojanje vodstva »Kalnika« da osnuje tamburaški sastav u sklopu križevačkih škola, ukazuje na to da je u tom razdoblju bilo teško pokrenuti i održati tamburašku sekciju unutar Društva.

Ovom prilikom ukazujem i na to da su tamburaški zborovi »Pluga« i »Kalnika« nerijetko surađivali i međusobno se pomagali. Husinec i Delić ističu da je 1910. godine zbor »Kalnika« nastupao na zabavama slušatelja Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima.[43] S druge pak strane, 1926. godine, dakle u periodu kada je tamburaški zbor »Kalnika« uvelike oslabio, zborovođa Matija Pajor predložio je, što također doznajemo od Renate Husinec i Petra Delića, da koncert Društva »pomognu i učenici Srednje poljoprivredne škole sa svojim tamburaškim orkestrom.«[44]

U križevačkom Gradskom muzeju pohranjen je rukopis Tamburaške partiture i dionice hrv. pjev. i tamb. društva »Kalnik« u Križevcima, koji sadrži popis od 78 naslova različitih partitura i dionica za tamburaški orkestar, a iz kojega doznajemo o repertoaru tamburaškog zbora »Kalnika«. Riječ je o kombinaciji djela koja su izvorno napisana za tamburaški orkestar i o preradama djela koja su napisana za druge sastave. Premda, nažalost, uz neke od tih
naslova nisu zabilježena imena skladatelja i aranžera, uz neke naslove ipak su navedena sljedeća imena: J. Andrić, Jos. Bis:, P. Bosiljevac, V. G. Brož, M. P1. Farkaš, J. Gabršček, D. Hrura, D. Jenko, Kobsa, Lj. p1. Koritić, E. Krell, Z. F. Kunjaković, Jos. Machač (J. Mahač), Viktor Rudolf, R. Saboljev, Schubert, St. Mil. Sijački, R. Šimunaci, J. Veseli, V. Vodopivec, D. Zehentner. U rukopis je uvrštena i jedna partitura koja tematizira Križevce, pa se može pretpostaviti da je napisana za neki od križevačkih tamburaških zborova: možda upravo za zbor »Kalnika«. Riječ je o partituri »Križevački pometači«, uz koju je zapisana napomena »Dionice manjkave«, i uz koju, nažalost, nije navedeno ime autora.[45]

Ostali podaci o tamburaškoj glazbi u Križevcima tijekom 19. i početkom 20. stoljeća

Osim ovih triju najznačajnijih društava, dakle »Pluga«, »Zvona« i »Kalnika«, svoj tamburaški zbor imala je i križevačka Učiteljska škola. Premda je osnovana već 1920. godine, sa svojim radom prekinula je 1929. godine, da bi ponovno bila uspostavljena tijekom Drugog svjetskog rada. Kao što je zabilježeno u djelu 40 godina Učiteljske škole u Križevcima iz 1961. godine, djelovanje učeničkih društava Škole nastavljeno je nakon završetka Rata, kada je osnovano Omladinsko kulturno-umjetničko društvo »Vladimir Nazor«, u sklopu kojeg je djelovala literarna, dramska, likovna i folklorna grupa te glazbene grupe i kazalište lutaka.[46] U sklopu Omladinskog kulturno-umjetničkog društva »Vladimir Nazor« djelovala su i dva zbora: pjevački i tamburaški. Iz djela 40 godina Učiteljske škole u Križevcima doznajemo da je tamburaški zbor nastupio na proslavi 40. obljetnice Škole, dakle 1961. godine.[47] Naila Ceribašić u svojoj knjizi Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće: povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj, donosi podatak o tome da je 1929. godine u Križevcima postojao tamburaški zbor Seljačke sloge. Te godine je, naime, Seljačka sloga prvi puta organizirala tamburašku smotru na kojoj je nastupio i tamburaški zbor iz Križevaca.[48]

Uz podatke o tamburaškim zborovima, jedini dokaz o postojanju pojedinačnih svirača tambure na području Križevaca u 19. stoljeću nalazi se u Kronici izvrstnijih tamburašah i drugih narodnih glasbenikah, pjevačah i plesačah obojeg spola Mijata Novaka Petrinjca, koji je u nju uvrstio opančare Stjepana Kokota iz Križevaca i Luku Štulića iz Mičevca.[49] Premda jedini, taj dokaz je vrlo vrijedan, budući da je Kronika objavljena 1869. godine, dakle prije osnivanja prvog križevačkog tamburaškog društva. To je ujedno i najraniji dosad pronađeni pisani spomen tambure u Križevcima. Kada govorimo o pojedinačnim tamburašima, vrijedno je spomenuti da je, kako tvrdi Andrić, »najistaknutiji propagator tamburaške glazbe u zapadnim našim krajevima«[50] s kraja 19. i početka 20. stoljeća bio Milutin Farkaš, koji je rođen u Križevcima. Farkaš je, nastavlja Andrić, bio nasljednik »Mije Majera u vodstvu zagrebačkog sveučilištarskog zbora `Hrvatska lira’« te je po njemu nazvan »kvintni sistem tambura s jednoglasnim bisernicama i bračevima kao Farkašev sistem«, premda je, piše Andrić, to »zapravo Majerov i Kuhačev sistem jer su ga oni formirali, a Farkaš ga nije stvorio, nego samo propagirao.«[51] Farkaš je i autor djela Kratka teoretičko-praktična uputa u tamburanje po kajdama iz 1888. godine, jednog od prvih udžbenika za tamburu.

Da su tambura i tamburaška glazba na križevačkom području bili zastupljeni i izvan opisanih okvira tamburaških zborova, nedvojbeno svjedoči i Pjesmarica koju je 1914. godine izdao križevački tiskar Gustav Neuberg. Iz »Predgovora« te Pjesmarice izdvajam ove Neubergove rečenice:

»Pošto smo uvidjeli neku prazninu u dosada izdanim pjesmaricama za društveni i veseo život, odlučili smo, da izdamo pjesmaricu samo ljubovnih, a osobito bećarskih poznatih popijevaka, koje rado pjevaju ljudi vesele ćudi, lole, kicoši, bećari u kolu, te u objesnom muškom i ženskom društvu. Takovih popijevaka naći je na pretek u našem narodu, a najviše ih šire članovi različnih tamburaških društava, koji putujući po hrvatskim zemljama, pokupe ih, te mnoge po svojoj volji i umjeću preudešene izvode često upravo zanimivo i obješenjački uz svoje tambure po različnim veselicama i zabavama.«[52]

Riječ je, dakle, o izdanju koje sadrži najpopularnije pjesme toga vremena, a koje su bile na repertoaru tamburaških sastava, što govori u prilog utjecaju koji su tamburaški sastavi imali na popularnost pjesama koje su izvodili. No, ova Pjesmarica neposredno izvještava i o postojanju tamburaških sastava koji su se razlikovali od dosad obrađenog tipa tamburaških zborova s dirigentom i pisanim partiturama. Radi se o manje formalnom tipu sastava koji su svirali »po različnim veselicama i zabavama« i koji su svoj repertoar, umjesto da ga nauče iz nota, pokupili i izvodili »po svojoj volji i umjeću preudešene«.[53] Pjesmarica sadrži 335 pjesama, koje su podijeljene u pet cjelina.[54] Neki od naslova pjesama su i ovi: »Miruj, miruj srce moje«, »Oko varavo …«, »Da bi ove ruže male ..«, »Dolinom se šetala …«, »Oj! jesenske duge noći«.[55] Ovom prilikom podsjećam na članak »Nešto o tamburanju«, zato jer je repertoar koji je objavio Neuberg moguće uvrstiti u varoške pjesme, a koje je M. M. pronašao u repertoaru prvih radničkih tamburaških zborova još krajem 19. stoljeća.[56] Budući da su te pjesme vrlo često bile pjevane po krčmama i »po različnim veselicama«, Neuberg je objavljivanjem Pjesmarice želio postići to da budu pjevane i u privatnim prigodama. Nakon što je izvijestio o lošoj navici pijenja vina u križevačkom kraju, svoj »Predgovor« završio je sljedećom rečenicom:

»Izdavajući tu zbirku pjesama na svijetlo, držimo, da će ove popijevke pjevači pjevati u prilikama treznog stanja i veselja u svom domu, na polju za rada i odmora, a ne samo možda po krčmama kod pijača i razuzdanog društva«.[57]

Osim podataka o tome da je tambura svirana u Križevcima, od po
četka 20. stoljeća raspolažemo i podacima da je svirana u okolnim selima. Tako, primjerice, u Blagoslovu pučke škole u Tkalcu 27. listopada 1907. stoji da je ispred škole bilo »naroda od djece do slabih staraca«, okupljenih oko tamburaša koji su »igrali obljubljene pjesme«.[58] Dva godišta časopisa Seljačka sloga, iz 1939. i 1940. godine, svjedoče o postojanju tamburaških zborova Sloge u selima s područja Križevaca: prvi obavještava o osnivanju tamburaškog i pjevačkog zbora Seljačke sloge u Svetom Petru Čvrstecu,[59] a drugi opisuje proslavu u Majurcu, na kojoj su sudjelovali pjevački i tamburaški zborovi.[60] Iz monografije Povijest kalničkog školstva, koju je napisao Josip Crnčić, doznajemo da je u sklopu kalničke škole od 1951. godine djelovalo »Kulturno-umjetničko društvo Kalnik, sa tamburaškom, folklornom i literarnom grupom.«[61] Ivka Gudić je, pak, prisjećajući se tridesetih godina 20. stoljeća i svojega djetinjstva provedenog u Erdovcu, spomenula i tamburaše u raznim prigodama: za vrijeme fašnika, svadbi i vatrogasnih zabava.[62] Ipak, smatram da je, zahvaljujući Ivi Dečaku, najbolje obrađena glazbena povijest sela Veliki Raven. Iz njegove monografije Raven i okolica, a iz cjeline »Ravenska tamburaška društva«, možemo doznati podatke o prvim tamburaškim društvima u Velikom Ravnu, pa čak i o sviračima koji su djelovali s prijelaza 19. na 20. stoljeće, o kojima je Dečak marljivo skupljao iskaze najstarijih seljana.[63]

• [1] Josip Andrić, Tamburaška glazba: historijski pregled (Slavonska Požega: Autorova vlastita naklada, 1962), str.3
• [2] Isto, str. 4.
• [3] Miroslava Hadžihusejnović-Valašek, »Tambure oko Paje«, u: Goran Rem (ur.), Šokci i tambura / Međunarodni okugli stol Urbani šokci 2, knjiga 3 (Osijek: Šokačka grana, 2008), str. 177-193, na str. 183.
• [4] Isto, str. 191.
• [5] Mihael Ferić, Hrvatski tamburaški brevijar (Zagreb: Udruga za promicanje hrvatske kulture i baštine Šokadija Zagreb, 2011), str. 12.
• [6] Ruža Bonifačić, »Uloga rodoljubnih pjesama i tamburaške glazbe u Hrvatskoj početkom 1990-ih: primjer neotradicionalne grupe Zlatni dukati«, Arti musices 24/2 (1993), str. 185-222, na str. 193-195.
• [7] Božidar Širola, »Kako se grade dangubice i druge tamburice«, u: D.[ragutin] Boranić (ur.), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXIX, svezak 1 (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1933), str. 197-205, na str. 205.
• [8] Dr. Fran S. Gundrum-Oriovčanin, Tambura u Carigradu. (Sisak: Naklada i tisak J. Stjepušin, 1909), str. 9.
• [9] Fr. Š. Kuhač, »Prilog za povjest glasbe južnoslovjenske. Kultumo-historijska studija«, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga XXXIX (1877), str. 66-114, na str. 94.
• [10] Hadžihusejnović-Valašek, »Tambure oko Paje«, str. 179.
• [11] M. M., »Nešto o tamburanju«, Gusle: časopis za svjetovnu i crkvenu glasbu 1/5 (1892), str. 35-36, na str. 35a-b. Moguće je da je autor članka Mijo Majer, učenik Paje Kolarića i osnivač zagrebačkog tamburaškog društva »Hrvatska lira«.
• [12] Siniša Leopold, Tambura u Hrvata (Zagreb: Golden marketing, 1995), str. 14.
• [13] Izvještaj Kr. srednje gospodarske škole u Križevcima za godine: 1923.-24., 1924.-25. i 1925.-26. (Križevci: Tiskara J. Goldberga, 1926), str. 72.
• [14] Isto.
• [15] Isto.
• [16] Renata Husinec, Petar Delić, Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima (Križevci: Ogranak Matice hrvatske Križevci, 1995), str. 70a.
• [17] Isto, str. 69a-b.
• [18] Julije Njikoš, Povijest tambure i tamburaške glazbe (Osijek: Šokačka grana; STD »Pajo Kolarić«; Hrvatski tamburaški savez u Osijeku, 2011), str. 77.
• [19] Husinec, Delić, Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, str. 75a.
• [20] Isto, str. 75b.
• [21] Poljoprivredna škola u Križevcima prigodom 90 – godišnjice rada 1860. — 1950., izdao Profesorski zbor Poljoprivredne škole u Križevcima (Bjejovar [Bjelovar]: Gradska štamparija »Marijan Topljak«, 1950), str. 259.
• [22] Dr. Fran S. Gundrum-Oriovčanin, Hrvatsko pjevačko društvo »Zvono« 1864.-1904. u Križevcu tečajem četrdeset godina: Jubilejski spis. (Križevac: Tisak Gust. Neuberga, 1904), str. 46.
• [23] Gundrum-Oriovčanin, Hrvatsko pjevačko društvo »Zvono« 1864.-1904. u Križevcu tečajem četrdeset godina: Jubilejski spis., str. 51.
• [24] »Zapisnik XIX izvanredne glavne skupštine hrv: pjevačkoga Druztva Zvona, održane dne 3/9[1]891«, u: Zapisnici glavnih skupštinah i odborskih sjednicah pjevačkog družtva »Zvono« u Križevcih počam od 7/12[1] 863, str. 78-83, na str. 81.
• [25] Isto, str. 81-82.
• [26] »Zapisnik XXI glavne skupštine održane dne 30/1/[1]892«, u: Zapisnici glavnih skupštinah i odborskih sjednicah pjevačkog družtva »Zvono« u Križevcih počam od 7/12[1]863, str. 96-100, na str. 98.
• [27] »Zapisnik XXII glavne izvanredne skupštine držane dne 9/2[1]892«, u: Zapisnici glavnih skupštinah i odborskih sjednicah pjevačkog družtva »Zvono« u Križevcih počam od 7/12[1]863, str. 101-103, na str. 102.
• [28] Isto.
• [29] »Zapisnik sastavljen prigodom odborskog sijela držanog dne 28. siječnja 1900.«, u: odborskih sjednicah pjevačkog Zapisnici glavnih skupštinah i družtva »Zvono« u Križevcih počam od 7/12[1]863. Tekst tog zapisnika nije paginiran, a nalazi se na naličju 103. lista i licu 104. lista Zapisnika. Podaci o tome da se »đačko tamburaško društvo raspalo« i da su tambure »raznešene koje kuda« navedeni su na licu 104. lista.
• [30] Renata Husinec, Petar Delić, To je Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik« (Križevci: Ogranak Matice hrvatske Križevci i Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik«, 1992), str. 4b.
• [31] Blagajnička knjiga radničko-obrtnog naobrazbenog družtva: početak 15/1 1899. Riječ je o bilježnici u koju su upisani podaci o financijama Društva. Bilježnica sadrži 95 nepaginiranih listova. Podaci o troškovima nastupa gradske glazbe u 1899. godini nalaze se na licu 3. lista, licu 4. lista i licu 5. lista. Podaci o troškovima nastupa gradske glazbe u 1900. godini nalaze se na licu 7. lista, licu 9. lista i licu 11. lista.
• [32] Isto, lice 14. lista.
• [33] Isto.
• [34] Husinec, Delić, To je Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik«, str. 5a.
• [35] F. Š. Kuhač, »O tanburaških družinah i o ugodbi tanburice«, Smotra. Mjesečnik za obću prosvjetu 1/2 (1887), str. 109-113, na str. 109b.
• [36] Husinec, Delić, To je Hrvatsko pjevačko društvo »Kalnik«, str. 5a.
• [37] Isto, str. 22a i 35a.
• [38] Isto, str. 8b.
• [39] Isto, str. 63a.
• [40] Isto, str. 51a.
• [41] Isto, str. 50b.
• [42] Isto, str. 52a.
• [43] Isto, str. 17a.
• [44] Isto, str. 41a.
• [45]Tamburaške partiture i dionice hrv. pjev. i tamb. društva »Kalnik« u Križevcima. Riječ je o bilježnici koja sadrži 46 nepaginiranih listova. Podaci o partituri »Križevački pometači« i napomeni o tome da su dionice te partiture manjkave, nalaze se na licu 16. lista.
• [46] 40 godina Učiteljske škole u Križevcima (Križevci: Tisak Tiskare i knjigovežnice Križevci, 1961), str. 28.
• [47] Isto, str. 56 i 77.
• [48] Naila Ceribašić, Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće: povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2003), str. 72.
• [49] Mijat Novak Petrinjac, Kronika izvrstnijih tamburašah i drugih narodnih glasbenikah, pjevačah i plesačah obojeg spola u Zagrebu, Sisku, Petrinji, Kostajnici, Dubici i Jasenovcu, god 1869. popisanih. (Zagreb: Nar. tiskarna dra. Lj. Gaja u Zagrebu, 1869), str. 10 i 11.
• [50] Andrić, Tamburaška glazba: historijski pregled, str. 13.
• [51] Isto.
• [52] K. G.[ustav] N.[euberg], »Predgovor.«, u: Pjesmarica ili zbirka pjesama za bećare, lole, kicoše, bekrije, uopće pjesme, koje se najradije pjevaju u veselim i objesnim društvima. (Križevci: Tisak i naklada Gust. Neuberg, 1914). Neubergov »Predgovor« nije paginiran, a sastoji se od sveukupno tri lista. Citirane rečenice zapisane su na licu 1. lista.
• [53] N.[euberg], »Predgovor.«, lice 1. lista.
• [54] Prva cjelina, koja sadrži 104 pjesme (str. 1-105), nije naslovljena. Druga sadrži 86 pjesama (str. 107-180), a obuhvaćena je naslovom »Ljubovne pjesme iz naroda«. Treća cjelina sadrži 92 pjesme (str. 181-272), a naslovljena je »Bećarske i kicoške pjesme«. Četvrta cjelina, koja ima naslov »Slovenske pjesme«, sadrži 38 pjesama (str. 273-308), dok je peta naslovljena »Razne pjesme«, a sastoji se od 15 pjesama (str. 309-328).
• [55] »Miruj, miruj srce moje«, str. 1-2; »Oko varavo …«, str. 3; »Da bi ove ruže male ..«, str. 25-27; »Dolinom se šetala …«, str. 100-101; »Oj! jesenske duge noći«, str. 117-119, u: Pjesmarica ili zbirka pjesama za bećare, lole, kicoše, bekrije, uopće pjesme, koje se najradije pjevaju u veselim i objesnim društvima.
• [56] M. M., »Nešto o tamburanju«, str. 35a.
• [57] N.[euberg], »Predgovor.«, naličje 1. lista.
• [58] Blagoslov pučke škole u Tkalcu 27. listopada 1907. (Križevci: Tisak i naklada knjižare Gust. Neuberg, 1907), str. 23
• [59] »U Sv. Petru Čvrstecu«, u: Izidor Škorjač i Rudolf Herceg (ur.), Seljačka sloga: glasilo istoimenog Hrvatskog seljačkog prosvjetnog i dobrotvornog družtva u Zagrebu s ograncima po selima, godište IV. (Zagreb: Tiskara Merkantile, 1939), str. 300a.
• [60] »U Majurcu«, u: Rudolf Herceg i Dragutin Pevec (ur.), Seljačka sloga: glasilo istoimenog Hrvatskog seljačkog prosvjetnog i dobrotvornog družtva u Zagrebu s ograncima po selima, godište V. (Zagreb: Tiskara Merkantile, 1940), str. 232b.
• [61] Josip Crnčić, Povijest kalničkog školstva: prigodom 140. obljetnice 1865. — 2005. (Varaždinske toplice: Tonimir, 2005), str. 45.
• [62] Ivka Gudić, Erdovec: život i običaji. Sjećanje na djetinjstvo i mladost u selu Erdovcu nedaleko od Križevaca u prvoj polovici 20. stoljeća (Križevci: Gradski muzej Križevci 2007). Spomen tamburaša za vrijeme fašnika vidi na stranici 40, za vrijeme svadbi na stranicama 42 i 43, a na vatrogasnim zabavama na stranici 53.
• [63] Ivo Dečak, Raven i okolica: prinosi za povijest (Zagreb: Vlastita naklada, 2001), str. 255-272.

Preuzeto iz: Jelka Vukobratović, »Tambura u Križevcima u 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća«, u: Ivanka Konfic, Lucija Konfic, Jelka Vukobratović, Tamburaški orkestar Glazbene škole Alberta Štrige Križevci (Zagreb – Križevci: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije / Glazbena škola Alberta Štrige Križevci, 2014), str. 9-27.